Koji je izraz bolji koristiti? “Integracija” ili “inkluzija”? Čak i “asimilacija” ulazi u rasprave. No, nije to samo pitanje semantike. Nijedan pojam ne odgovara potpuno i savršeno. Nama je asimilacija najmanje draga iz mnogo razloga, a prvenstveno jer uvjetuje gubitak svake raznolikosti. Inkluzija podrazumijeva i isključivanje. Naime, inkluzija pretpostavlja da se nekoga uključuje u unaprijed formiranu, zadanu okolinu, a to implicira da postoje čuvari – da postoji netko tko odobrava ulazak u taj “klub”. Integracija također ima svoje nedostatke. Često se pretpostavlja da teret ili odgovornost integracije leži na osobi koja je novopridošla, koja je tek nedavno stigla. “Oni” su trebaju integrirati u “nas”.
Anegdota
Dvije prijateljice, koje su odrasle u Hrvatskoj oduševljeno su komentirale jedna drugoj kako se druga prijateljica, koja je rođena u drugoj dalekoj zemlji, “dobro integrirala” jer vrlo dobro govori hrvatski sa zagrebačkim naglaskom. Također, stekla je neke lokalne manire, primijetile su.
Iako je njihov komentar mišljen kao kompliment i bio je dobronamjeran, posljedice njihovih riječi puno su kompliciranije. Ono što ovakav komentar ponekad i nesvjesno implicira za nas je zastrašujuće i opasno. Želi li se ovakvim komentarom reći da je dobro integrirana samo ona osoba kod koje razliku u odnosu na “nas” ne možemo primijetiti? Želi li se time reći da je za integraciju potrebna mimikrija kako se osoba ne bi posebno isticala? Jesu li takvim komentarom zapravo poručile: “Izgledaj kao mi, budi kao mi, govori kao mi i onda si uspješno integrirana”?
Iako dobronamjerne, zanemarile su vlastite predrasude o tome što je integracija, kako se provodi te tko je sve uključen u taj proces. Njihov komentar implicirao je da je njihova novopridošla prijateljica, odgovorna za to hoće li se uspješno integrirati.
Nisu razmišljale o tome čega se njihova prijateljica mora odreći ili na kakav je kompromis pristala kako bi bila “dobro integrirana”. One vjerojatno nisu bile svjesne da njihov komentar postavlja odnos “mi” naspram, ili čak protiv, “njih”. Možda nesvjesno, ali umanjile su činjenicu da su se i one same transformirale svakim novim susretom sa svojom “novopridošlom” prijateljicom, da su sudjelovale u izgradnji zajednice, da su i one dio procesa integracije.
U Živom Ateljeu DK pojam “integracija” obuhvaća šire, transformativno značenje koje uključuje svakog pojedinca. Zapravo, u početku smo izbjegavali koristiti taj izraz. Rekli bismo tad: “Ne pričamo o tome, mi to radimo.” Ipak, sada osjećamo potrebu razgovarati o integraciji i pridonijeti našim iskustvom ovoj semantičkoj raspravi.
Okupivši se 2015. kako bismo formirali zajednicu, shvatili smo da smo svi jedinstveni, što nije neko iznenađujuće otkriće. Govorimo različite jezike, imamo različito naslijeđe, pripadamo različitim religijama ili sustavima vjerovanja, i nemamo svi jednake privilegije i moć. S vremenom smo, dijeleći znanja, istražujući svijet, umjetnost i život, te tako gradeći zajednicu, shvatili da se svi u tom procesu mijenjamo na različite načine. To je direktna posljedica naših interakcija.
Svatko od nas se različito nosi s prošlošću. Ponekad je prošlost inspiracija. Mnogima je balast i teret koji ih vuče u mračnu depresiju i tjeskobu. Oslobađanje od okova prošlosti omogućuje da razvijemo krila, a bolja budućnost tada može biti nadohvat ruke. Svatko od nas se konstantno transformira, a zajednička nam je želja da gradimo budućnost.
Kako je vrijeme prolazilo, svi su polako prihvatili ovakav pristup zajedničkom životu. Nije više bilo “novog” pojedinca ili skupine koja se trebala integrirati u “staru”. Izgubilo se i shvaćanje da je promjena jednosmjerna – “oni” postaju sve sličniji “nama”. Umjesto toga, prihvatili smo da je riječ o mnoštvu međusobno isprepletenih i konstantno mijenjajućih odnosa kroz koje raste naša zajednica.
Ta naša relacijska transformacija materijalizira se i manifestira kroz alkemijsku transmutaciju gline u keramičkoj peći, čaja prelivenog uzavrelom izvorskom vodom, stakla rastaljenog u vatri.
Dakle za nas – a možda i za vas – ima smisla doista prihvatiti integraciju kao nešto na čemu svi kontinuirano radimo, što živimo kroz izgradnju zajednice. Usredotočeni smo na proces, a ne na početak ili kraj, ne na uspjeh ili neuspjeh; fokusirani na stvarnost – stvarnost našeg življenja.
U našoj umjetničkoj organizaciji, naša isprva intuitivna praksa sazrela je tijekom godina u artikuliraniju formulaciju (koju i dalje istražujemo): integracije kao procesa koji uključuje sve u izgradnju uvijek mijenjajuće zajednice, koristeći umjetnost kao alat zbližavanja ljudi kroz uzajamnu prisutnost.