Puhanje stakla je – umjetnost. Kombinacijom nekoliko tradicionalnih tehnika izrađuju se nevjerojatni oblici. U rukama vještih puhača stakla rastaljeno staklo izgleda živo dok se oblikuje kroz vatru i zrak.

Postoje dva glavna pristupa puhanju stakla – s pomoću peći ili s pomoću plamenika. Peć je starija metoda. Kad ljudi razmišljaju o starim prekrasnim vazama i svjetiljkama – one su nastale u peći. Tehnika rada na plameniku izum je novijeg datuma, prvenstveno zato što stare civilizacije nisu imale na raspolaganju cilindre sa stlačenim plinovima. Bacač plamena je alat izbora za ulične i umjetničke sajmove jer je lako prenosiv, a koristi se i u klasičnoj izradi laboratorijskih aparata i pribora.
U našem studiju imamo tri plamenika. Oblikovanje i puhanje stakla na plameniku zahtjeva veliki fokus i koncentraciju. Nakon što se stekne i usavrši ova vještina, proces izrade malih predmeta je relativno brz. Najviše od stakla izrađujemo nakit i ostale ukrasne predmete koje sada kombiniramo s drugim medijima. Rastemo i razvijamo se kroz ovaj kreativni proces.
Puhanje i oblikovanje stakla doista je vještina koju treba vježbati mnogo sati tijekom mnogo mjeseci kako bismo razumjeli kako staklo diše i naučili kako rukovati njime da bismo ga formirali u oblike i boje koje zamislimo. Sam proces staklopuhanja uči strpljenju i toleranciji.
U prostoru našeg Živog Ateljea DK organiziramo tečajeve i prezentacije puhanja stakla na plameniku. Ovo je naš pokušaj očuvanja i širenja starih tradicijskih vještina kojima prijeti gubitak i zaborav.
Područje Mediterana kolijevka je staklopuhačkog obrta, a povijest antičkog stakla bitan je dio naše kulturne baštine. Tradicija izrade stakla započela je prije više od 5000 godina u Egiptu i Mezopotamiji, ali specifična tehnika puhanja stakla vuče svoje korijene iz današnje Sirije i Libanona nakon otkrića upotrebe cijevi za puhanje. Na kraju se to znanje proširilo preko starog Rimskog Carstva i u današnju Europu.

U Hrvatskoj smo imali jaku staklarsku tradiciju, posebno u Krapinsko-zagorskoj, Istarskoj i Požeško-slavonskoj županiji, iako ona iz dana u dan sve više slabi. Nakon što su osamdesetih godina prošlog stoljeća u Puli i Samoboru zatvorene dvije velike hrvatske institucije koje su bile usmjerene na staklarski zanat, ovaj dio naše baštine osuđen je na neizbježno propadanje i zaborav jer se njime bavi manje od pet profesionalnih entuzijasta. Ostaci staklarske umjetnosti s područja današnje Hrvatske dio su vrijedne zbirke Muzeja antičkog stakla u Zadru.