Razni oblici sudjelovanja, uključujući šutnju

Kada se poruka proslijedi putem e-pošte, SMS-a, društvenih medija ili nekog komunikacijskog uređaja, uvijek postoji odgovor. I tišina je odgovor, a tišina je glasna. U sobi punoj ljudi, ako je pola sobe tiho, osjeti se težina tišine. Teško je i ljudima koji šute i onima koji govore. Šutnja može biti slaganje, neslaganje, dosada, apatija, strah od pogrešnog razumijevanja, nedostatak samopouzdanja. Može imati bilo koje  značenje koje osoba tako izražava. Šutnju shvaćamo kroz prizmu vlastitih percepcija, često iskrivljenih našim predrasudama ili unutarnjim emocionalnim stanjima. Tišina je, kao i odsutnost, oblik komunikacije. Dakle, sve što možemo učiniti je osigurati i poštovati prostor za tišinu koja može voditi prema više slušanja i razumijevanja.

Mnogi među nama su isticali da su razočarani kada poruka poslana mobilnim telefonom, u grupi, ostane bez ikakvog odgovora.  Opisivali su osjećaj frustracije, izolacije, bespomoćnosti – kao da nikoga nije briga ili nema vremena za njih. Ako si ti osoba koja postavlja pitanja ili daje informacije, što možeš učiniti da saznaš razloge zbog kojih ljudi ne reagiraju na način na koji si očekivala/očekivao? Kako možeš pristupiti tim razlozima? U kom trenu je količina odgovora relevantnija od sadržaja svega nekoliko odgovora? Kakav je utjecaj emocija izraženih kroz poruke, na primjer obeshrabrenja ili ljutnje te kako ih možeš preobraziti?

Ako si osoba koja je pozvana da sudjeluje, što želiš iskomunicirati i kako? Kako možeš olakšati komunikaciju? Što bi iz svoje perspektive željela/želio da osoba koja postavlja pitanja razumije? Znači li potvrdno kimanje glavom slaganje sa sugovornikom ili samo pristojnost? Uostalom, mnoge kulture širom svijeta upotrebljavaju razne forme kurtoazne, pristojne reakcije na komentare ili pitanja govornika prije nego iznesu svoje mišljenje. Aktivno slušanje potiče odgovaranje kao potvrdu prisutnosti, iskaz potpore osobi ili skupini. Naravno, svi smo prezaposleni, vrijeme je skup resurs, koji se ponekad plaća nenamjernom povredom. Upravo zato treba pažljivo birati jer tvoje sudjelovanje, glasno ili tiho, prisutno ili odsutno, ima utjecaja.

Sudjelovanje je dar koji dajete drugim ljudima u prostoru, stvarnom ili virtualnom. Nekima je lakše komunicirati u pisanom obliku, drugima oči u oči. Nekima nije ugodno izražavati mišljenje čak ni na materinjem jeziku, a kamoli na drugom ili trećem usvojenom jeziku. Jesmo li introverti, ekstroverti ili bilo koja od nijansi osobina između, ovisno o trenutku, utječu na to kako sudjelujemo. Neke osobe se lako mogu uključiti u teme čak i ako su tek pridošle, dok je drugima potrebno više vremena i podrške.

Ljudi također imaju različite načine izražavanja brige i sudjelovanja. Iako smo često govorili da je zagrljaj jedan od najčešćih i najvrjednijih izraza brige, neki osjećaju averziju prema fizičkom dodiru iz raznih razloga. Ključno je omogućiti ljudima prostor da se izraze, posebno kada je to drugačije od onoga što se uobičajeno vidi i očekuje u društvu. Inzistiranje na tome da su zagrljaji naš primarni jezik isključuje ili stavlja u neugodnu poziciju mnoge neurodivergentne ljude, ili ljude koji možda imaju neku traumu povezanu s tim činom. Jezik brižnosti je naš zajednički jezik, a grljenje, samo jedan oblik izražavanja. Ako grljenje ne funkcionira kod svih (ili svaki put), dobro je imati kreativnog prostora za izražavanje brižnosti i ljubavi na druge načine: donošenjem grickalica, pripremanjem kave, mahanjem, pjevanjem ili nekako drugačije. Ako sudjelovanje putem poruka i e-pošte ne funkcionira za sve, važno je prihvatiti druge oblike sudjelovanja. Ako rad s glinom ne odgovara svima, onda postoje drugi mediji i putevi za kreativnost.

Mi u Živom Ateljeu kontinuirano učimo jedni od drugih i jedni s drugima. Mi smo u učitelji/učiteljice i učenici/učenice. Svi smo jednako važni i važne. Naše su priče jednako važne. Sudjelovanje i brižnost dolaze kao dio izgradnje zajednice.