Anegdota
Sjedimo za stolom u tišini. Prošlo je nekoliko dana od vijesti o potresu u Turskoj i Siriji. Jedna naša prijateljica izgubila je sestričnu, sestričinog muža i njihovo troje djece. Svi ustajemo da je zagrlimo. Dijelimo posebnu hranu koju je ona pripremila za tu priliku. To je tradicija za kuću koju snađe smrt, kaže ona.
Osjećamo težinu tugovanja.
Pomnožite tu težinu s udaljenosti.
Druga prijateljica dobiva poziv od svoje majke i moli je da kontaktira daleku obitelj u drugom dijelu Europe koja je također izgubila rođaka. “Nemoj slati poruke, nazovi ih”, inzistira majka. No, za našu je prijateljicu poziv pretežak. Ona ne želi nazvati. Čuti plač i bol s druge strane stvara dodatnu patnju, a ovdje je patnje i suviše. Podržavamo njen izbor.
Kao zajednica, kada se susrećemo licem u lice, prihvaćamo se kakve jesmo i dijelimo priče, a kada smo razdvojene razmjenjujemo poruke koje prevodimo. Umanjujemo strahove. Potpirujemo nadu kako bi se iscijelile. I opet – grlimo se.
To je naš krug brige jedne za druge.
Tijekom godina podizanja svijesti, razumijevanja i prakticiranja uzajamne prisutnosti, definirale smo ključni element koji omogućava brigu. Riječ je o Trokutu skrbi kojeg čine briga za drugog, briga o sebi te prihvaćanje brige drugih za nas. Što je bolja ravnoteža to bolje možemo pružati brigu i prihvaćati je za sebe, za svoju zajednicu i svoju okolinu.
U početku su, predvidljivo, “njegovateljice” bile uglavnom žene iz Hrvatske koje su bile u privilegiranoj poziciji. Ako ne financijski, onda barem zbog svoje slobode kretanja i poznavanja kulture i jezika. “Primateljice brige” bile su žene koje su nedavno pristigle u Hrvatsku, koje nisu govorile hrvatski i čija su prava i sloboda kretanja bili ograničeni.
Prema ustaljenom narativu, takva podjela i dalje prevladava: brigu pružaju lokalci, volonteri, donatori ili dobročinitelji, dok su s druge strane pružanja brige izbjeglice, stranci, migranti i slične kategorije. No, ova podjela vapi za preispitivanjem. U sustavu koji se redovito i konzistentno brine jedino sam za sebe, a ne za one koje bi trebao predstavljati, čak i ako su naizgled dobronamjerni, takvi stavovi i postupci, mogu dodatno produbiti ponižavanje i/ili kontrolu.
Naše je iskustvo prepuno priča o gubicima, tuzi, tragediji i izazovima suočavanja i transformativnih iskušenja i putovanja. Neki ljudi mogu podnijeti teret “njegovatelja”, ali ne znaju kako prihvatiti brigu drugih. Drugi su pak podvrgnuti položaju pukih primatelja skrbi. Takva podjela osnažuje hijerarhiju, patrijarhat, nejednakost, nefleksibilnost, osjećaj isključenosti te gubitak zajedništva. Sve smo svjesniji da se neravnoteža u Trokutu skrbi, odnosno toksični aspekti skrbi, manifestiraju kao stres, gubitak samopouzdanja, izgaranje, depresija i nesamostalnost. Dugoročno to šteti cijeloj zajednici.
Briga je toliko nevidljiva, neprepoznata i podcijenjena, da je postavljanje brige u središte pozornosti i uspostavljanje ravnoteže u Trokutu skrbi postalo vrlo moćan čin otpora, snage i hrabrosti.
Uzajamna prisutnost je način bivanja u svijetu koji prepoznaje našu međusobnu povezanost, naše zajedničke, ali i pojedinačne borbe. Za nas je solidarnost, dijelom kroz horizontalnu participaciju, način na koji odnose moći i privilegije držimo pod kontrolom kako bismo se borili protiv ugnjetavanja i nejednakosti.
Uzajamna prisutnost podržava autentičnost i integritet i pojedinca i zajednica kroz poniznost, povjerenje, strpljenje i kontinuitet. To je sredstvo za pojedinačno i kolektivno osnaživanje. Daleko od toga da je lako, ali pokušavamo prakticirati uzajamnu prisutnost kao vrstu društvenog aktivizma i radikalne dostupnosti.