Forum teatar jedna je od tehnika iz širokog repertoara Kazališta potlačenih (eng. Theater of the Oppressed. Kazalište potlačenih nastalo je u Brazilu, prvenstveno zahvaljujući Augustu Boalu, koji je sa svojom kazališnom grupom shvatio da je klasični kazališni format, u kontekstu njihovog rada, problematičan: on podrazumijeva da je publika pasivna, da dolazi u prostor koji nije povezan s njihovim životnim iskustvima, tamo pogleda predstavu koja govori o stvarima koje ne razumiju, eventualno je nagrade pljeskom i odu. Ništa od toga nije bilo privlačno Boalu. Za njega se kazalište ne nalazi samo u posvećenim hramovima: kazalište je cijeli svijet, a glumci smo svi mi. Umjesto predstava koje su napisali Europljani i režirali privilegirani intelektualci koji su imali pristup europskim sveučilištima, Boal i njegovi suradnici željeli su govoriti o svojoj svakodnevici i otvoriti kazalište svim klasama i rasama Brazila. Ono što je najvažnije, umjesto da publika bude pasivni primatelj koji gleda izvedbu u mraku i suosjeća s protagonistima, ali je lišena ovlasti da bilo što promijeni, ona postaje aktivni sudionik, kreirajući i mijenjajući izvedbu na licu mjesta.
Te su ideje vrlo bliske općim idejama o participaciji, horizontalnosti, zajednici, odnosima moći i ulozi umjetnosti koje imamo u Živom Ateljeu DK. To je jedan od razloga zašto smo željele kazališne radionice uključiti u aktivnosti kolektiva Žene ženama. Prvo što smo odlučile učiniti je ostati usredotočene na proces, a ne na proizvod. Zato smo se odlučile za kontinuirane susrete, jednom u dva tjedna, počevši od igre, igre, smijeha, tražeći načine da više koristimo svoje tijelo, otvorimo svoju kreativnost, kako bismo pronašle različite načine komuniciranja o našim životima, ugnjetavanju i trenucima radosti.
Izvedba u forum teatru ima standardiziranu dramaturgiju: počinje uvođenjem antagonista, koji je obilježen time što je u poziciji moći i ima koristi od opresije koju vrši, te protagonista (pojedinca ili grupe). Protagonistica ima vlastitu volju: postoji nešto što želi učiniti što je protivno volji antagonistice. Niti protagonist(i) niti antagonist(i) ne postoje u vakuumu: oni su dio šireg društvenog konteksta koji određuje njihove specifične odnose. Primjerice, isti lik unutar jedne scene ili predstave može biti protagonist ako je radnik u tvornici u kojoj nema osnovna radnička prava (jer je širi društveni kontekst onaj kapitalističke eksploatacije), a u drugoj antagonist (ako počini obiteljsko nasilje npr. jer je tada širi društveni kontekst patrijarhat). Zato je važno da u svakoj predstavi nastojimo prikazati određeni društveni kontekst.
Počele smo raditi na proživljenim iskustvima sudionica – ono koje se stalno vraćalo jest strukturalno nasilje birokracije. A onda, kada smo počele istraživati razloge koji stoje iza ove kafkijanske situacije koju doživljavaju mnogi ljudi bez hrvatskog državljanstva kada pokušavaju dobiti radnu ili boravišnu dozvolu, počela se pojavljivati slika šireg konteksta. Neizvjesna situacija egzistencijalne nesigurnosti drži ljude pasivnima, bojeći se žaliti na male plaće i uvjete rada, što zauzvrat stvara više profita za lokalne poduzetnike. Predstava koju smo osmislile prati radnicu u restoranskoj kuhinji (glavnu junakinju) koja je sa svojim suradnicima podvrgnuta mukotrpnom radu u teškim uvjetima. Pokušava se požaliti svom šefu (antagonistu), ali je ograničena – bez papira ne može puno učiniti. Njezin sljedeći korak je pokušaj dobivanja radne dozvole, ali to postaje golemi zadatak beskrajnih šetnji od jedne institucije do druge, prikupljanja potrebne papirologije. Ostale radnice su tritagonistkinje – mogu pomoći ili protagonistu ili antagonistu svojim djelovanjem ili nedjelovanjem. Predstava u forum teatru uvijek završava porazom protagonista: to je zato što je predstava zapravo pitanje koje postavljamo publici, formulacija problema koji želimo istražiti s publikom. To pitanje treba biti realno, a do njega dolaze sudionice forum teatra, umjesto da ga nameće voditeljica radionice- Protagonist treba prepoznati problem i pokušati promijeniti ishod – protagonist nije žrtva!
Dramaturgija forum teatra podložna je promjenama i eksperimentima, ali najčešće zadržava određenu temeljnu strukturu. Međutim, sam Boal inzistirao je na tome da ne želi imati monopol nad metodom, te da ona treba biti otvorena i prilagodljiva potrebama onih koji je koriste.
Nakon što je predstava pripremljena i glumci dobro upoznaju svoje likove, počinje izvedba. Iako je običaj reći da je u kazalištu svaka predstava svijet za sebe, u Forum teatru ova maksima vrijedi doslovno: jedini trenutak u kojem se predstavlja ono što je uvježbano jest prva scena koja se odigra od početka do kraja onako kako ju je grupa uvježbala. Nakon toga, ostatak izvedbe je u rukama publike: posredstvom kuringe (jokera, voditelja) članovi publike postaju ti koji definiraju problem, ulaze u uloge protagonista i tritagonista i pokušavaju postaviti se drugačije, pa čak i riješiti problem. Članovi publike postaju oni koji komentiraju tuđe intervencije i iz njih uče, organiziraju se i sudjeluju u izvedbi. Zadatak kuringe je da postavi pravila igre i uspostavi okvir unutar kojeg se situacija odvija, ali prava zvijezda je publika. Predstava završava nakon isprobavanja nekoliko različitih ideja o tome kako pristupiti situaciji, ali još uvijek nije rečeno sve. Za razliku od institucije klasičnog kazališta, koju karakterizira koncept katarze kao zaključka cijele priče, Forum teatar je istinski otvorena forma: i publika treba izaći u svijet propitujući i promišljajući problem, jer će tako moći smisliti nova rješenja i ponekad ih primijeniti u životu.
Odlučili smo napraviti korak dalje – slijedeći ideje zakonodavnog teatra – iskoristiti predstavu kao način da pokrenemo razgovor o tome što na strukturnoj razini vidimo kao potencijalne korake u pravom smjeru. Prikupile smo ideje, prevele ih, raspravile o njima te ih poslale donositeljima odluka.
Te predstavom otvoriti razgovor o onome što na strukturnoj razini vidimo kao moguće korake u pravom smjeru. Prikupili smo ideje, preveli ih, raspravili i poslali donositeljima odluka.